Osnovna škola Antuna Branka Šimića Zagreb

VUKOVAR

Prvi put sam posjetila Vukovar. Puno sam učila o gradu heroju, gledala na televiziji, ali tek nakon posjeta osjetila sam ga svim srcem i emocijama. Kako toliko tuge i boli, stradavanja i umiranja, hrabrosti i ponosa staviti u jedan školski putopis?

Ulazimo u Vukovar. Oko grada prostrla se ravnica, pusta i utonula u zimski san. Oranice još spavaju zimski san, ali Dunav bdije širok i pun vode. Tiho i nečujno teče dalje obavijajući grad maglom.

Crkva svetog Filipa i Jakova je prva postaja našeg obilaska. Župnik franjevačkog samostana pričao nam je o teškim trenutcima za vrijeme srpske agresije. Crkva i samostan su razoreni, a nakon pada grada franjevci su dijelili sudbinu preživjelih Vukovaraca te su mnogi odvedeni u sabirne logore u Srbiju gdje su mučeni i zlostavljani. Crkva je temeljito obnovljena, iako su neke rane ostavljene kao podsjetnik na ratno stradanje.

Stigli smo do bolnice. Zadrhtale su mi noge i suze su mi potekle. Pitam se kako je bilo tim ljudima. Kako to može napraviti čovjek čovjeku? Vrhunac emocija probudila je "spomen soba" u potpunom mraku, obloženih zidova nekim ogledalima, dok se u sredini nalazi postolje iz kojeg izbija tamnocrveno svijetlo. S razglasa čuju se imena poginulih. Kraći video podsjeća na strahote '91., stalno granatiranje, žrtve koje su poginule tražeći spas. Atomsko sklonište i glas Glavaševića, rekonstrukcija sobe za rodilje i bebe, hodnici gdje su ležali ranjenici, rupa od "krmače" koja je završila u krilu ranjenika, ne eksplodiravši, imena poginulih i ranjenih na zidu, a tek pločice na podu podruma bolnice... Užas jedan za drugim. Potresno je za svakoga. Teško je ne plakati, suze same bježe. Bože moj, ti jadni ljudi očekivali su spas i zaštitu, a odvedeni su i ubijeni i postali žrtva mržnje i nehumanosti!

Memorijalno groblje-najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Groblje je samo za poginule u Domovinskom ratu ili za one koji su pridonijeli obrani Vukovara. Tu su pokopani branitelji, ratni invalidi te zapovjednici obrane Vukovara. Svi smo utihnuli i uronili u misli vidjevši 938 bijelih križeva. Svaki križ predstavlja jednu ekshumiranu žrtvu. U grobnici nekih žrtava je samo jedna kost ili jedan dio kosti jer je to jedino ostalo od žrtve i prema toj kosti je identificiran. To bijelo groblje agonije, tuge i patnje prelilo se u dostojanstvenu bol i tužno veličanstveno mjesto ponosa Hrvatske.

Još jedno mjesto strave. Ovčara. Ovčara je trebala biti jedna posve obična farma, kakvih ima jako mnogo u 20. stoljeću. Ali, 1991. g., postala je mjesto teško shvatljivog zločina. Na tom mjestu ranjenici i medicinsko osoblje bolnice proveli su posljednje dane života. Kakav je to ljudski um mogao od Ovčare napraviti masovnu grobnicu? Ubijeno je 200 ranjenika i 61 djelatnik Vukovarske bolnice. Zašto? Što su skrivili? Zar nisu trebali biti zaštićeni po svim međunarodnim konvencijama i pravima? Njih 261 duša je smaknuto, a da nitko nije podigao glas? Tako su i utišali glas Siniše Glavaševića.

Siniša Glavašević bio je novinar, Vukovarac, čovjek čije su riječi vjerno prenosile i dočarale sve strahote Vukovara dok su padale granate na opkoljeni grad. Sa slušateljima i svojim sugrađanima dijelio je teške trenutke. Vapio je iz grada mučenika, a utišali su ga pogubljenjem na Ovčari.

Posebno me se dojmila priča o bitci za Vukovar koju nam je ispričao vojnik i bivši branitelj , živi svjedok domovinskog rata, prilikom posjeta Memorijalnom centru Domovinskog rata. Bitka za Vukovar trajala je 87 dana. Završila je 18.11.1991. To je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu koja je dala mnoge heroje. Tko još nije čuo za Blagu Zadru, Marka Babića, Jean-Michaela Nicoliera... U Vukovaru je poginulo između 2900-3600 ljudi. Još uvijek je velik broj nestalih. Zar je to moguće u 20. stoljeću, u srcu Europe? U malom sandučiću, na Ovčari, djelatnici primaju obavijesti i informacije o nestalima. Na žalost, te poruke su najčešće lažne. Duboko me se dojmilo to mjesto tuge i uspomena.

Čuli smo puno i o vojnom naoružanju i opremi. Taj dio je bio dječacima za dušu. Njih to ipak više zanima.

Napuštamo grad heroj. Još jednom pogledam prema vodotornju koji još uvijek čvrsto stoji na nogama. Nije izbjegao sudbinu grada. Ranjen granatama i bombama, ali prkosi i stoji ponosno vijoreći hrvatsku zastavu.

Vukovar je pretrpio borbe, patnje i tugu, ali je ostao snažan i nepokoren. Meni je ovaj posjet gradu heroju probudio istinski ponos i zahvalnost prema Vukovaru, prema Vukovarcima i braniteljima. Slike bolnice i Ovčare ne mogu se zaboraviti.

Vukovar nije brani sebe, nego cijelu Hrvatsku. Učinio je nas i našu domovinu Hrvatsku ponosnima.

I na kraju, još jednom trebamo čuti riječi Siniše Glavaševića koje se ne smiju, a vjerujem i neće zaboraviti: "Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojemu ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju budućnost. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven, da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Mia Budimir, 8.b