„… Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!“
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.
Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, — ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju — uteče u rupu — a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.
Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše…

(Šuma Striborova – Priče iz davnine)

Malo je knjiga koje su čitateljima probudile toliko zanimanje kao Priče iz davnine. To nije samo najbolja knjiga Ivane Brlić Mažuranić već je to i najbolja knjiga hrvatske dječje literature...

Cijeli tekst pročitajte na poveznici a možete pogledati i virtualnu izložbu koju su priredile Knjižnice grada Zagreba.!

Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Virtualna izložba o Ivani Brlić Mažuranić